Akvakultura

Akvakultura je dio ribarstva koji se bavi uzgojem vodenih organizama, uključujući ribu, mekušce, rakove te morske alge. Proces uzgoja podrazumijeva određeni oblik intervencije (npr. umjetni mrijest, dohrana, zaštita od predatora) s ciljem unaprjeđenja proizvodnje. Prema podacima organizacije FAO (Food and Agriculture Organization) širom svijeta se uzgaja 567 vrsta morskih i slatkovodnih organizama.

U današnje vrijeme svjetsko ribarstvo doživljava vrhunac razvoja akvakulture. Zbog sve veće potrebe za nutrijentima iz morskih i slatkovodnih organizama, te ograničenosti divljih izvora istih, akvakultura je jedna od najbrže rastućih aktivnosti u proizvodnji hrane u posljednjih nekoliko godina, s prosječnom godišnjom stopom rasta od 6-8% godišnje. Većina ovog rasta temelji se na porastu proizvodnje u Aziji (89% svjetske proizvodnje u akvakulturi u 2010. godini dolazilo je iz Azije). Na globalnoj razini, akvakultura danas čini polovicu svjetske opskrbe vodenim organizmima za ljudsku prehranu.

Hrvatska ima dugu tradiciju uzgoja akvatičnih organizama. Organizirani uzgoj kamenica u Malostonskom zaljevu je zabilježen još u 16. stoljeću, a Hrvatska je bila pionir u uzgoju brancina i orade na Mediteranu. Na Jadranu je pokrenut prvi u kaveznom uzgoju tune na Mediteranu i još uvijek smo jedna od vodećih zemalja u uzgoju ove vrste. Brancin (Dicentrarchus labrax), orada (Sparus aurata), tuna (Thunnus thunnus) i dagnja (Mytilus galloprovincialis) danas su najznačajnije uzgojne vrste u hrvatskoj akvakulturi koja se intenzivno razvija i bilježi konstantan porast produktivnosti i zaposlenja.

Utjecaj akvakulture na okoliš može biti značajan. Povećana emisija organskih tvari čiji izvor su izmet uzgajanih organizama te nepojedena hrana, emisija lijekova i ostalih tvari koje se koriste u uzgoju, bijeg ( zakonom je izbjegnuta ova mogućnost)i potencijalno invazivnih vrsta iz uzgajališta te mogućnost prijenosa bolesti organizama iz uzgoja na divlje populacije i obrnuto mogu negativno utjecati na okolne ekosustave. Preduvjet održivog razvoja akvakulture koordinirano je prostorno planiranje i zoniranje riječnih slivova i morskih područja, te osiguravanje potrebnih lokacija za uzgoj i prateću infrastrukturu. Održiva akvakultura oslanja se na znanstvena istraživanja i primjenu rezultata ovih istraživanja u praksi u cilju unaprjeđenja uzgojnih tehnologija kojima će se smanjiti negativan utjecaj na okoliš. Razvojem upravljanja hranidbom, regulacije količine upotrebe lijekova, te modernizacijom i rekonstrukcijom postojeće infrastrukture moguće je postići ekonomski, socijalno i ekološki održivu akvakulturu.